1. Skip to Menu
  2. Skip to Content
  3. Skip to Footer>

5. pohod „Put Oluje“ PU Dinarida

Nedjelja, 25 Listopad 2015 00:00

Autor Admin

PDF Ispis E-mail

P1100638

U nastavku donosimo priču ovogodišnjeg sudionika 5. pohoda Puta Oluje, Željka Avdagića -Dede

 

5 pohod „Put Oluje“ PU Dinarida

Danas je 28.srpanj. 2015. to je dan mojeg rođendana, dan kada sam se rodio u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu, pijem pivicu otvaram (comp), idem vidjeti kaj ima novoga na (fejsu). Pregledavam (fejs) i vidim PU „Dinaridi“ šalju obavijest da ima još mjesta za pohod „Put Oluje“ jer je dosta planinara u zadnji čas odustalo. Odmah me to ponovno zagolicalo već sam se bavio mišlju da ponovno idem i ove godine pošto sam lani bio na pohodu ali nas je pratilo ružno vrijeme 5 dana kiša tako da nisam uspio doslovno uživati i doživljavati planinu u najljepšem smislu planinarenja. To je ono zašto planinari idu na određene vrhove bezbroj puta u nadi da će doživjeti sve ljepote planinarenja ali ih ružno vrijeme sprečava u namjeri pa moraju biti ustrajni i uporni jer poslije kiše dolazi i sunce.

Bio sam u nedoumici cijeli mjesec, jer moji Vrapčani idu u Slovačku, visoke Tatre, niske Tatre i to me zanima ne mogu jedno i drugo znam da je sa mojim vrapčanima uvijek lijepo, druženje i planinarenje ali u zadnji čas poziv Ivana (Kleptona) glavnog vodiča na „Putu Oluje“ vratilo me na lijepe trenutke zajedničkog pohoda prošle godine u domaćoj atmosferi druženja, prijeđenih 150 km za 7 dana, kako bi dali počast i pijetet poginulim braniteljima, koji su u oluji na oslobađali našu domovinu. Odluka je pala, svaka čast Slovačkoj i Tatrama ali domovina je domovina, oluja je čast i dika naše generacije dečki koji vode pohod svi su redom branitelji i učesnici oluje na tim prostorima konačno i ja spadam u kategoriju branitelja i učesnika oluje isto našeg ponosa na Velebitu.

Zovem Kleptona lijepo se pozdravljamo i kažem Deda sutra dolazi u Sinj idem ja ponoviti pohod „Put Oluje“ drugi put i onda strka, podne je prošlo a ja moram napraviti i spremiti tisuću stvari kako bi sutra otputovao autobusom do Sinja gdje moram prespavati i ujutro 30. 07. 2015. biti na zbornom mjestu ispred stanice HGSS-a od kuda se kreće na pohod.

Sjetio sam se kao stari Velebitaš danas fosil SO Velebit kada smo se dogovorili navečer u 21h ili 22 h da sutra idemo na neku akciju uvijek je uspjelo i bilo nezaboravno kao što je bio meni 2 pohod „Put Oluje“ lijep i nezaboravan.

Srećom moja djeca imaju skutere tako da sam cijelo poslije podne jureći po Zagrebu uspio pribaviti sve što mi treba za put po planinama od sedam dana uz moje ipak planinarsko iskustvo koje sam napisao na papir i sa velikim zadovoljstvom pribavio. Čekajući u redu za autobusnu kartu sreo sam Darjana prijatelja od prošle godine inače povjesničara koji nam održava stručna predavanja iz novije povijesti stvaranja Hrvatske države kojom se bavi.

Darjan i ja putovali samo zajedno autobusom do Sinja, napričali se o svim događajima od prošle godine na pohodu veselili se zajedno novom pohodu i začas je došla stanica izlaska Sinj. Kada smo izašli iz busa upoznajemo Željka iz Bjelovara ne znajući da je on sa istom namjerom došao u Sinj. Zbog puno stvari koje se moraju nositi na pohod i ne baš blizu stanice HGSS-a gdje je zborno mjesto nazvali smo PU „Dinaride“ i kao što smo već znali uslužnost domaćina, glavom i bradom došao je po nas Ivan (Klepton) odvezavši nas do stanice gdje smo se pozdravili,izljubili sa ostalim planinarima i organizatorima pohoda „Puta Oluje“. Uz ugodno ćaskanje i po koje piće smijeha i veselja pripremali smo se za sutrašnji start pohoda.

Ove godine skupilo nas se 30 planinara za pohod „Put Oluje“ u Sinju i mogu reći sa veseljem bilo je 7 planinarki, najviše iz PD „SV.Mihovil“ Šibenik, krenuli smo autobusima do Voštana gdje smo u crkvi prije puta prisustvovali misi i blagoslovu svih sudionika koji kreču na sedmodnevno planinarenje „Putom Oluje“ bespućima Kamešnice, Dinare sve do Knina isto kao što su se naši branitelji u pravoj Oluji kretali da bi oslobodili Hrvatsku.

Prva točka je sklonište Sv.Mihovil (1340 m) gdje smo doručkovali i krenuli na najvišu točku Kamešnice Konj(1856 m), lani sam opisivao tu turu sa nepreglednim šumskim jagodama koje smo usput brali i jeli ove godine jagoda je bilo ali su bile sitnije i već su odlazile ali zato su nas dočekale skupine neodoljivih šumskih malina. Stigavši na Konj po vrućem i lijepom vremenu nauživali smo se prekrasnih pogleda na sve strane Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Taj dan smo prošli takoreći cijelu Kamešnicu, prekrasnih vrhova i dolina, raznih dolaca da bi na kraju logorovali u Rosnom dolcu.

Osim cjelodnevnog planinarenja i logorovanje na kraju dana je isto poseban užitak gdje te logistika dočeka sa svim životnim potrepštinama i uz svakodnevnu logorsku vatru gdje se okupljamo prepričavajući dnevne događaje, raznih pošalica pjesme završavamo etapu po etapu.

Druga dionica koju smo odradili je na kraju Mali Maglaj točka HPO ( 1455 m) jedna od važnijih točaka Hrvatskih branitelja od kuda su isto krenuli na oslobađanje u oluji. Jasno i ovdje smo se nauživali raznih vrhova, dolaca, špilja i povijesnih jama, nažalost i spomenika našim poginulim braniteljima. Na Malom Maglaju gdje smo logorovali uz logorsku vatru i sve one užitke istinskih planinara koje smo doživjeli pamtim da je bila i najhladnija noć na Putu Oluje.

Treću dionicu odrađujemo uz ostale vrhove i preko najvišeg vrha Dinare Troglav (1913 m) uz prekrasno vrijeme, pogleda na sve strane spuštamo se prema Velikoj Duvjakuši (1708 m), prije samog uspona na Veliku Duvjakušu dočekao nas je naš najpoznatiji planinar svjetskog glasa Stipe Božić sa svojom kamerom kako bi ovjekovječio planinare koji ustrajno već 5 godinu obilježavaju pohod „Put Oluje“. Na vrhu Velike Duvjakuše nalazi se spomenik poginulim braniteljima 7 gardijske „Pume“ 32 dvojci poginulih sa njihovim imenima uklesanim na posebnim kockama stijena složenih u nizu i velikog hrvatskog barjaka iznad samog spomenika. Ovdje smo se pomolili za sve poginule branitelje zapalili svijeće te se spustili za 15 min. do novo otvorenog skloništa HGSS-a nazvanog „Pume“. Samo   sklonište je jedno od najljepših vidikovaca planinske kuće na lijepu našu.

Četvrta dionica koja završava kod skloništa Rupe je interesantna između drugih vrhova zbog dvaju vrhova koje smo prošli a graniče sa B i H. Prvo Jankovo Brdo (1780 m) na kojem su PU „Dinaridi“ovih

dana postavili željezno sklonište crveni šesterokut koji podsjeća na Vickov stub –Mosor i Lišanjski vrh (1794 m) na koji smo mi sudionici pohoda pomogli PU „Dinaridima postaviti veliki drveni križ.

Kako je u zadnje vrijeme u Hrvatskoj aktualno sporno rješavanje granica sa našim susjedima nije zgorega reći da i brda sa B i H tj. granice nisu do kraja dogovorene. Najme ljudi planinari potekli iz ovih krajeva imaju isto svoju priču o granicama makar u svojoj duši se drže starih poslovica da su granice samo u glavi. Međutim smatram da i ostali planinari u Hrvatskoj imaju pravo čuti priču Pu „Dinarida“ njihovu priču o granicama na njihovom prostoru.

Evo priča sa stranice PU „Dinaridi“

Peta dionica je dionica kojom se uglavnom spuštamo od skloništa Rupe do izvora Cetine i završava kod zaseoka Glavaš ispod naše Dinare. Dolaskom do izvora Cetine gdje se obavezno zajedno slikamo i jasno probamo pravu izvorsku vodu 500 m nizvodno se odmaramo dobro osvježimo, opskrbimo raznim potrepštinama koje kupimo u pokretnom dućanu, kombiju kojeg organizatori pohoda naruče. Ove godine zbog dugotrajne suše Cetina je bila plitka i voda nije bila tako hladna kao prošle godine kada sam izdržao namočiti noge maksimalno 10 sekundi ove godine su se cure i dečki kupali.

Mogu ipak pohvaliti Cetinu jer stavljene pivice u vodu nakon 10 min imale su najbolju radnu temperaturu,kao i moje noge nakon 5 dana hodanja osvježenjem u Cetini dobile su svježu krv za nove napore. Nakon odličnog odmora uz Cetinu istu večer stigli smo do Kontejnera PD „Sinjal 1831“ (550 m)u Glavašu gdje smo logorovali.

Šesta dionica krećemo ujutro u 8 h prema najvišem vrhu Hrvatske (Dinara 1831 m) bilo je jako vruče

za ne izdržati,stižemo na planinarsko sklonište „Martinove košare (1300 m)ovdje smo se dobro odmorili doručkovali i napili dobre hladne vode. Vodiči su odlučili da ne idemo ustaljenom rutom Košare-Dinara već drugim putem koji dolazi iz Uništa. Krenuli smo od skloništa ravno gore prema kapelici u polu špilji Sv.Ilija nastavili slabo markiranim putom sa puno travnjaka preko prijevoja Jančeva glava do jedne prekrasne oaze stare Bukove šume hlada u kojoj smo se odmarali i skoro svi zaspali od tuda smo se u malom jačem usponu dignuli do uobičajenog puta iz Košara i za 15 min stigli na vrh Dinare (1831 m). Konačno evo nas i na vrhu Hrvatske istina meni je to ove godine i drugi put pošto sam bio i u lipnju tradicionalno u organizaciji HPS-a. Srce je opet pojačano kucalo kao i uvijek kada dođeš na neki vrh brda i tome još na vrh Hrvatske, uz mahanje barjacima slikanja i naslikavanja

krenuli smo prema Brezovcu našem novom logoru.

Sedma zadnja dionica od Brezovca do Knina tvrđave Zvonimirovog grada krenula je točno u 6 h ujutro sada se i naša kolona već nadopunila jer neki su se priključili jučer u Glavašu i u Brezovcu tako nas je bilo možda i više od 50 u koloni. Dolaskom u Guge prije Knina osvježavamo se na potoku i izvoru doručkujemo oblačimo svi iste bijele majice s logom 5 „Put Oluje“ PU „Dinaridi“ krećemo u koloni jedan po jedan okićeni barjacima put Knina. Vrućina je velika ulazimo u Knin gužva je velika, mnoštvo ljudi u Kninu, naši organizatori opet odlučuju ne idemo u službeni protokol, čekamo u jednom parkiću prije uspona na Kninsku tvrđavu oko pola sata da protokol prođe, krećemo na tvrđavu vani je 39 % c i oko 13 h najljepše za završnu šetnju do barjaka na vrhu tvrđave. Velika je gužva svi žele doći na vrh ipak mi u koloni stižemo na vrh završni dio pohoda „Put Oluje“ nakon 7 dana i prijeđenih 150 km je gotovo; grljenje, ljubljene, pusa pusa na sve strane svi sijaju od sreće i zadovoljstva, škljocaju fotoaparati, mobiteli, sva moguća foto tehnika. Ostalo je još službeno podijeliti zaslužene značke i troje su dobili plakete za učešće u svih pet pohoda,ubrzo se opet slažemo u kolonu spuštamo se niz tvrđavu idemo do naručenog autobusa koji nas vrača u Sinj,mi planinari smo svoje odradili dolaskom na tvrđavu u Knin 5 pohodom „Put Oluje“ ostalo je još da se vratimo u prirodu jedno malo mjesto kraj Sinja kraj izvora vode, života, gdje se opuštamo i rastajemo, dogodine je šesti pohod „Put Oluje“.

Željko Avdagić-Deda, sudionik drugi put „Put Oluje“

 

 

 

 


   

 


Vijesti - Planinarski Izleti

Prijava/Odjava Korisnika

Korisničko Ime Lozinka Zapamti me!    Napravi račun...