1. Skip to Menu
  2. Skip to Content
  3. Skip to Footer>

Ande - Aconcagua (6962m)

Četvrtak, 28 Travanj 2011 13:00

Autor Admin

PDF Ispis E-mail

Ande - Aconcagua (6962m)

Tijekom veljače ove godine, točnije od 27. siječnja do 17. veljače 2011. godine u organizaciji EXTREM SUMMIT TEAMA sudjelovao sam, kao član Planinarskog društva Imotski i član Planinarske udruge  Dinaridi, u alpinističkoj expediciji u Ande. Još u lipnju 2010. godine, kada se počelo govoriti o  ekspediciji,  počeo sam razmišljati o Andama. Recesija je i znao sam da će biti teško doći do sponzorstva, ali sam se ipak upustio u ovu avanturu.

Ande - Aconcagua

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Cilj expedicije je bio uspon na najviši vrh obje Amerike, ACONCAGUA, visok 6962m. Za uspon je odabran smjer Via normale, ruta kojom se davne 1897. godine prvi na vrh popeo legendarni švicarski planinarski vodič Matthias Zurbriggen. Obzirom da je u ovo vrijeme u Južnoj Americi ljeto, većina penjača koristi siječanj i veljaču za pokušaj uspona na vrh iako su i tada na planini surovi uvjeti zbog blizine Tihog oceana s kojega pušu jaki vjetrovi donoseći vlažan zrak koji se s visinom i niskim temperaturama pretvara u snježne oluje.

Ande - Aconcagua

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Na listi prijavljenih našao sam par poznatih imena, ali kako se bližilo vrijeme za prvu obveznu uplatu, planinari su malo po malo odustajali. I ja sam bio u dilemi. Prije  svega moj matični klub PK Split me odbio podržati. Predsjednica kluba se u početku  izmotavala, a na kraju se nije odazivala niti na telefonke pozive. Sa pripremljenim materijalima   podržavaju me HPD Imotski. Tajnik Josip Vukosav i predsjednik Veljko Ujević bez problema  s ponosom ovjeravaju zahtjev za sponzorstvo. Planinarska udruga Dinaridi sa Vedranom Huljevom i Davorom Gavrićem-Čerčom također mi daju podršku. Splitsko – dalmatinska županija, na čelu sa županom gospodinom Antom Sanaderom, mi prva daje krila. Pozitivno odgovara na sponzorstvo  i ponovno mi se čini da je ekspedicija moguća.

Ande - Aconcagua

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kako život nije bajka nastupaju problemi. Doznajem ubrzo da mi se radni ugovor neće produžiti i da ostajem bez posla, a  dobit ćemo i prinovu u obitelji. Opet nove dileme. Odustati ili ne?! Supruga i ja odlučujemo da se ipak držimo cilja i kako ona kaže „ projekt guramo do kraja“. Snaći ćemo se za novce, pod uvjetom da se vratim živ i zdrav. Obećajem da neću dopustiti da mi ego nadvlada razum i da ću od uspona odustati pri najmanjem riziku jer znam da više nisam sam i da sam potreban svome djetetu. Ubrzo nakon odluke PBZ card i OTP banka d.d.Hrvatska odgovaraju pozitivno na zahtjev za sponzorstvo i sada smo sigurni da  se ide na osvajanje Anda.

Od svih poznatih planinara koji su bili na prijavnoj listi, ostaje mi poznat samo Milan Stevanović. Upoznao sam ga jednom prilikom na usponu na Montaž. Već tada smo se dobro slagali, pa smo se odmah dogovorili da dijelimo šator. Po dolasku u Beograd, Milan me dočekao na autobusnom kolodvoru. Taj dan nije bilo odmora. Bio sam previše uzbuđen zbog puta i pomalo sjetan jer sam znao da odlazim s aerodroma Nikole Tesle bez ispraćaja ikog od bližnjih. Ipak, prevario sam se jer me dolazi ispratiti veliki čovjek i planinar, predsjednik PD Pobeda, Vladislav Matković.

Ande - Aconcagua

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Put Beograd – Rim, Rim – Buenos Aires je prošao više-manje bezbolno. Klasična dosada po avionima i loša konzervirana hrana. Pri dolasku u Buenos Aires nitko od grupe nije mislio na umor, već smo se svi rastrčali po gradu. Tek po dolasku u Mendozu shvatio sam da sam na putu već tri dana i da bi se bilo dobro odmoriti prije pješačenja do Confluencie. U Mendozi nam je prva normana noć u horizontali.

Ande - Aconcagua (6962m)Aconcaqua se nalazi u Andama na granici Čilea s Argentinom u regiji Mendoza. U istoimenom gradu se obavljaju posljednje pripreme za uspon: kupovina svega potrebnoga za expediciju, ishodovanje dozvola za ulazak u nacionalni park i sami uspon. Ljudi su ovdje opušteni, rijetko tko priča engleski, a kada  pokušamo s njima komunicirati, oni uporno brbljaju na španjolskom, ali na kraju se  nekako uspijemo sporazumjeti,  ljudi smo.

 

 

 

 

Ande - Aconcagua

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ujutro  krećemo. Spakirali smo transportne vreće za bazu i rance koje nosimo uz sebe do baze u naredna četri dana. Nakon tri sata vožnje dolazimo  do Penitentesa (2913 m) koji je poznato skijalište i nalazi se na glavnoj ruti prema Čileu. Tu smo prespavali u planinarskom domu. Sutra ujutro krećemo prema  Horconesu, koji je ujedno i ulazak u nacionalni park, gdje su smješteni rendžeri koji nam izdaju dodatne dozvole za ulazak. Odmah krećemo  prema Confluenci (3400 m) gdje stižemo za tri sata. Sljedeći dan iz Confluencie idemo na aklimatizacijski uspon na 4600 metara. Sam uspon je bio naporan jer je trajao više od osam sati. Predvečer se vraćamo i noćimo kako bi prikupili snage za sutrašnji težak put do Plaze de Mulas. Pješačenje do Plaze de Mulas je trajalo više od devet sati po jakom suncu i vjetru. Po dolasku u Plazu de Mulas  čekao nas je liječnički pregled o kojem ovisi nastavak uspona. Nije bilo potrebe za strepnju, svi smo prošli pregled.  Nakon dana odmora penjemo se na Nido de Condores (5350m) odnosno naš C 1. Izašli smo za 5 sati hoda gore, postavili šatore i uživali u pogledu. Vrijeme je bilo odlično, čak i previše toplo za ovu visinu. Sutradan se vrijeme počelo mijenjati. Bit će snijega, ali smo to gledali sa svijetle strane; bar će ga biti dovoljno na Nidu za topljenje.

Ande - Aconcagua

Ande - Aconcagua

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U baznom kampu sam bolje upoznao vođu ekspedicije Dragana Jačimovića. Pravi lider, dovoljno suzdržan u kriznim situacijama, a s druge strane opušten u slobodnim trenutcima. Kako imamo dosta slobodnog vremena, sabirem misli. Svi oni svakodnevni problemi mi se još uvijek motaju po glavi; posao, obitelj...  

Vrijeme u jednom danu mijenja se nekoliko puta, pa odlažemo uspon na Nido i čekamo da nam planina dopusti da ju osvojimo. Ostajemo  u baznom kampu još jedan dan i promatramo oblake koji preletaju planinu. Pao je tlak, a vjetar na vrhu dostiže 70 km/h. Dan poslije idemo gore pa ćemo sa Nida pratiti vrijeme.  Plan za uspon je 10.02. Kako je u baznom kampu podignuta najviša galerija slika na svijetu koja ima internet vezu i kako nas je internet  povezao  na mjestima gdje prije nismo mogli ni zamisliti kontakt sa ostatkom svijeta, od supruge doznajem da nam se sprema loše vrijeme sve do 12.02. Dragan se ipak drži prognoze argentinskih rendžera i vjeruje da će se vrijeme popraviti.

Svi kratimo vrijeme u baznom kampu, na različite načine. Karta se, čitaju se knjige i ekipa postaje sve kompaktnija, bez obzira na dobnu, nacionalnu i vjersku raznolikost. Fascinantno je kako su različiti ljudski životi i motivi. Upoznajem amerikanca u sedamdesetima koji obilazi svjetske planine, a koji je par dana nakon toga izgubio život na Aconcagui.

Ande - Aconcagua

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


Sutradan smo stigli na Nido i u pripremljenim šatorima čekali smo dvije večeri da se uputimo do Berlina na 6000 metara nadmorske visine. Imali smo sreće jer je bilo dovoljno mjesta u Berlinu obzirom da je pedesetak ljudi otišlo u kamp Koleru, petnaestak minuta od Berlina. Moj cimer Milan i ja, dva najkrupnija iz ekipe, imali smo najmanji šator. Stvari smo držali van šatora tako da sam već tada sumnjao da bi mi se mogle zalediti.  Popodne je počeo padati snijeg koji se pretvorio u jaku mećavu.

Zatrpao nam je šatore pa je  je sutrašnji uspon bio upitan. Ispostavilo se da je prognoza rendžera bila potpuno kriva i da ćemo morati ili odustati od uspona ili vremenski limitirati uspon. Uz to, snijeg koji je napadao, dodatno će nas zbunjivati u orijentaciji. Dragan je ipak odlučio da vrijedi pokušati. Nismo prešli toliki put da bi odustali bez pokušaja. U tom trenutku sam se sjetio svoga obećanja supruzi. Ona me na ovo cijelo vrijeme uozoravala. Preveliki rizik i ego oduzimaju živote na planinama! Ipak, oko dva sata ujutro vrijeme se smirilo i oko četiri, po debelom minusu, krećemo.
Svjetlost čeonih lampi kreira plesnu točku kojom odagnavam misli od hladnoće koja mi hvata prste na nogama i rukama. Bez podrukavica, koje su mi se smrzle večer prije  i vlažnih čarapa, znam da me čeka naporan uspon. Dragan sa nama obavlja kratki dogovor prije polaska, a mi se svi meškoljimo i jedva čekamo da krenemo. Do 15 h je vrh otvoren i tko do tada nije na vrhu bez pogovora se vraća nazad. Dijelimo se u dvije skupine, jednu vodi Dragan, a drugu Nina. Pred polazak tri Poljaka i jedna Makedonka su nas zamolili da nam se pridruže i Dragan ih nerado prima. Dubok snijeg je prekrio staze i samo na osnovu okolnih stijena moglo se orijentirati. Ovakvo vrijeme nije svojstveno Aconcagui i svi smo bili iznenađeni. Malo prije  Traveverze, zbog snježnih nanosa, hladnoća me sve više potiče na povratak. Svjestan sam da bih mogao doći do vrha, ali se treba i spusti do Berlina. Po glavi mi se neprestano motaju misli o supruzi i njezinim riječima o žrtvovanju i sebičnosti planinara i tu sam shvatio da mi je uspon na Akonkagvu potpuno neizvjestan. Tamni snježni oblaci gomilali su se iz pravca Čilea, a vjetar ih je neumorno podizao do samog vrha. U tom trenutku sam se odlučio na povratak u Berlin bez obzira na 6700 metara nadmorske visine. Procijenio sam da je upitno hoću li doći do vrha u zadanom vremenu, a i ako bih stigao na vrijeme za silazak ne bih imao dovoljno koncentarcije i bio bih previše umoran. Javio sam se da se spuštam. Pri povratku sam sreo iscrpljenog  Milana kojem nije padalo na pamet da se vrati bez naloga vođe puta. Nekako sam ga razumio. Drugi mu je pokušaj i dat će sve od sebe. Vjetar je bio jak i počela je mećava. Konačno sam stigao  do Berlina i pokušao zagrijati noge i ruke.

Ande - Aconcagua

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Vjetar je pojačavao, razmišljao sam o planinarima koji se još trebaju spustiti i bilo me je pomalo strah za ostatak ekipe. Ubrzo je došao i dio ekipe koje je Dragan upozorio da nemaju vremena za dolazak do vrha, a par sati nakon toga i dio ekipe koja je uspjela osvojiti vrh. Vidno iscrpljenima je pružena liječnička pomoć. Noć nakon završnog uspona na Berlinu je ponovo neprospavana. Opet u dilemi jesam li trebao gurati do kraja i razočarenje zbog neosvojene planine. Milan i ja smo razgovarali i tješili se, svatko samog sebe. Sutra ujutro krećemo prema base kampu, svi sa svojim mislima. Kada smo stigli u base kamp doznajemo da se tog dana nije na uspon uputio niti jedan tim, a sljedećeg dana na usponu su poginula  još dva planinara što  čini ukupno šest žrtava  ove surove planine od početka godine. Po dolasku u Mendozu pokušavamo nadoknaditi san i izgubljene kilograme i ne mogu dočekati da stignem doma. Sabirem misli i znam da me čeka povratak u realan život. Planinu ostavljamo daleko iza sebe bar za kratko vrijeme dok se ponovo  ne nađem na putu za osvajanje Aconcague.

Sponzori



 


Datum Događaja: 27.01. - 17.02.2011
Autor Članka & Fotografija: Željko Stamatović

 


Vijesti - Planinarski Izleti

Prijava/Odjava Korisnika

Korisničko Ime Lozinka Zapamti me!    Napravi račun...