1. Skip to Menu
  2. Skip to Content
  3. Skip to Footer>

Mont Blanc - Dinaridi Na Vrhu!

Četvrtak, 05 Kolovoz 2010 10:40

Autor Admin

Ispis E-mail

Mont Blanc - Dinaridi Na Vrhu!

Da ljeti planinarstvo ne prestaje, pokazuje i sljedeća reportaža. Miki, Andro, Dule i Buco boravili su prošli tjedan u francuskim alpama, te se pritom popeli na vrh Mont Blanc (4808m). Uspon je išao takozvanom rutom ''tri vrha'' ( Mont Blanc du Tacul, Mont Maudit i Mont Blanc) koja je nešto duža i zahtjevnija.

Mont Blanc (4808m)

Nedjelja: 25.07.2010
Pomalo čudno ali krećemo u nedjelju ujutro u 3 sata ujutro. Razlog tome je Andrino kumstvo jednom prijatelju pa dan počinje buđenjem u 2:30, sjedanjem u već pripremljeno auto, te kupljenjem već spomenutog kuma a potom i Dule u Kaštel Lukšiću. U 4 sata smo na autoputu a nedostaje još Miki koji se nalazi u Karlovcu. Dok dvojac suputnika lagano odmara i drijema ja vozim. I sve prolazi mirno kad melodija mobitela nadjačava zvuk motora. Tko zove u ovako rano?, Miki je. Pomalo je uzbuđen, a i ljutit. Ali nije to zbog putovanja?! Zaboravio je putovnicu!!! Sad je kasno za povratak do Splita, a  ja mu govorim da se ne zabrinjava jer ćemo u Sloveniju ući s osobnim iskaznicama a dalje nitko ne pita za putovnice. Mislio sam da to nikad neću reći ali: ‘’Blažena Europska unija !!! ”.
Nakon par sati eto nas u Karlovcu, na naplatnim kućicama gdje nas Čeka Miki. Sad smo svi zajedno i vozimo se prema Rijeci. Andro se ne može prestat  smijat Mikiju zbog zaboravljene putovnice i tako mu vraća za dužemjesečnu šalu. Naime primat u zaboravljenim dokumentima dugo je držao Andro, koji je na jednoj našoj zimskoj turi u BiH zaboravio sve isprave. Al isto smo ga prošvercali. Uz već dobro pripremljeni scenariji dolazimo do granice koju prelazimo uz kratki odgovor zamamnoj slovenskoj graničnoj službenici da idemo u planine...
Pogled iz Chamonix-a na Aiguille du Midi i Mont Blanc.
Vozimo Italijom, te nakon dugih ravnica u pozadini Torina počinju se nadzirati obrisi visokih planina obavijenih snijegom i ledom. Tu već skrećemo za Aostu, gradić smješten u istoimenoj dolini nastaloj djelovanjem rijeke Dora Baltea, koja svoje začetke vuče u podnožju južne strane Mont Blanca. Prolazimo dolinom i zamjećujemo kako je dosta talijanskih ali i francuskih alpskih dolina slično. Očaravaju nas enklave plodnog tla zavučenih među strme litice na kojima je težačka ruka podigla vinograd. Do njih su i velebne utvrde smještene na isturenim položajima koje su povijesno odigrale vitalno - stratešku ulogu. Odjednom nam  horizont nestaje a pred nama se ukazuje gorostasni masiv Mont Blanca koji označava da nam predstoji prolazak kroz istoimeni tunel. Tunel povezuje Italiju i Francusku tj. gradiće; Courmayeur s talijanske i Chamonix s francuske strane. Dužine je 11.6 km a izgrađen je 1965 u rekordnom roku od osam godina, mada početci projekta sežu još davne 1946g. Nakon nesreće 1999g. u kojoj je smrtno stradalo 39 osoba, mjere sigurnosti dovedene su do maksimuma, pa je uz stalni video nadzor brzina limitirana od 50-70km/h uz minimalni razmak između automobila od 150m. Sve se ( pa čak i ulaz) elektronski prati, pa ukoliko prekršite ova ograničenja na izlazu tunela slijedi kazna. Cijena jedne vožnje je 35.10 €, a više detalja može se pogledati na OVDJE.
U Chamonix stižemo u 18 sati, te se smještamo u kamp naziva Mer de Glace. Spontano počinje natjecanje u postavljanju šatora. Mada to ovdje nije bitno za par dana na visini može biti od velike koristi. Odlazimo do grada u potrazi za ključnim informacijama o vremenu u narednih par dana a traženo pronalazimo na internetu u kampu. Shodno dostupnim informacijama odlučujemo proboravit sutrašnje jutro u dolini, obaviti neophodne formalnosti te ovisno o pouzdanosti vremenske prognoze odlučiti o daljnjim visokogorskim akcijama.

Ponedjeljak: 26.07.2010
Budimo se s prekrasnim pogledima prema  vrhuncima koji nas očekuju. Jedino se britka strana Dru-a bori s malaksalim oblacima koji nikako da napuste njegovo okruženje. Odlazimo do grada gdje obilazimo trgovine planinarske opreme. Ovo je valjda ritual svih gostiju koji zna završiti s kupnjom. Upravo naš i biva jer je Miki pronašao svoje nove gojzerice. Mi ostali više uspoređujemo cijene praveći se potencijalnim kupcima...
Sjeverna strana Dru-aOdlazimo do turističkog ureda, gdje se raspitujemo o osiguranju u slučaju nezgoda. Upućuju nas na zgradu vodiča u kojem nalazimo ono što tražimo. Uzimamo petodnevno osiguranje koje košta 25 €, a uključuje spašavanje i prijevoz iz visokih brda te transport do najbliže medicinske ustanove u matičnoj zemlji. Također nam naglašavaju kako troškove medicinskog liječenja ovakva vrsta osiguranja ne pokriva, već se to rješava s zdravstvenim osiguranjem matične zemlje. Sve navedeno vrijedi isključivo za francusku stranu, mada nas je gospođa na šalteru upoznala kako postoji jedinstveno godišnje osiguranje koje pokriva tri alpske zemlje: Italija, Francuska, Švicarska, ali to nije njihovo. Nakon rješavanja ove formalnosti uslijedila je  provjera vremenske prognoze koja nagovještava popodnevno pogoršanje uz dvodnevnu stabilizaciju vremena. Plan je brzo usuglašen a sastoji se u tome da se poslijepodne spremamo i dižemo žičarom do Aigille du Midi-ja. S njega bi  se sa svim stvarima spustili do ledenjaka na početku Valle Blanche - južno od Aigille di Midi-ja u blizini doma Cosmique i podigli šatore koji  bi nam bili dom narednih pet dana. Kako minute u ovom alpskom gradiću munjevito prolaze, trgamo se iz splitske letargije i krećemo prema kampu. Uz put stajemo do dućana gdje dopunjavamo namirnice potrebne za naredne dane.

Dogovor oko detalja...Dolazimo u kamp, gdje je prvo na redu dobar i obilan ručak. Uslijedila je revizija i odabir opreme koja će nam biti potrebna. Ruksaci se čine premali i slijedi pomno vaganje između nužnosti i komfora. Mikijev  je pobjednik jer ga jedva điže s poda. Čak  ga je strah hoće li mu naramenice izdržati. Ja prolazim nešto bolje i vadim par snježnih klinova a stavljam bocu vina. Malo po malo i ruksaci su spremni, a onda ih nekako stavljamo u auto i pravac žičara. Vrijeme se prema prognozi već dobro pokvarilo i vožnja u kabini do Aigille du Midi-ja predstavlja doslovno vožnju kroz oblake.
Žičara Aigille du Midi sagrađena je davne 1955 godine, vozi od Chamonixa (1030m) do podno vrha Aigille di Midi (3842m), odakle se liftom može podignuti na sami vrh. Cijeli put prijeđe se za impresivnih 20min uz samo jedno presjedanje na Plan de l'Aiguille (2317m) do kojeg vozi za samo 8min. Kapacitet joj je 800 preveženih osoba u jednom satu. Cijena povratne karte je 41 €.
Osim nas u kabini nalazi se još samo jedna naveza. Oko 16h žičarom dolazimo do vrha i odlučujemo pogledati vidikovac na vrhu do kojeg vodi nekoliko etaža. Brzo vertikalno uspinjanje sada uzima svoj danak pa se penjanje uz stepenice čini pravim podvigom. Ne znamo jesmo li na brodu zahvaćenom olujom ili u turbulentnom zrakoplovu. Dolazimo do vidikovca koji je potpuno u magli i tu stajemo da se donekle priviknemo na razrijeđeni zrak. Vadimo pojaseve i pripremamo konop a onda nazad nekoliko etaža niže do tunela.

Izlazak iz tunela za Valle Blanche.Tunel je iskopan u čvrstoj granitnoj stijeni i povezuje dvije stanice žičare. Jedna za francusku stranu - Chamonix (kojom smo mi došli) i jedna za talijansku stranu - Courmayeur. U tom tunelu postoji okno iz kojega se odvaja put za Valle Blanche a namijenjen je samo osobama s dobrom opremom  za kretanje po ledu. U oknu stajemo i pripremamo navezu; Andro - Miki, Dule - ja. Vadimo cepine, konop, namještamo dereze, kad eto i prvi problem. Pri prvom  stavljanju dereze puca mi plastični dio koji fiksira petu za cipelu. Uslijedio je hladan znoj i pogled nevjerice. Što sad??? Prvotna opcija je bio povratak u Chamonix-a do auta u kojem se nalaze dvoje rezervne dereze. Nakon odlaska do žičare i pogleda na red koji je sezao u nedogled vraćam se do ostatka ekipe s kojom nekako fiksiramo puknutu derezu i provjeravamo je u ledenom zidu okna. Drži!!! Sutra ćemo u šatoru nešto kombinirat.
Navezujemo se i krećemo oštrim rubom prema mjestu gdje ćemo noćiti. Oblaci u očima i nevjerica u mislima zbog dereze tjeraju me na dodatan oprez. Strmi i najopasniji dio brzo savladavamo nakon kojeg slijedi položeniji ali nimalo manje opasan dio u kojem vrebaju ledenjačke pukotine. Ovaj dio prelazimo brzo i sigurno jer idemo po već dobro utabanoj stazi u snijegu, a opasne dijelove prolazimo s iznimnim oprezom. Nakon 45min dolazimo do pravog malog šatorskog naselja koje broji preko 20 šatora. Tu nalazimo pogodna mjesta za dizanje naših šatora a vremenske prilike nam ne idu ruku jer počinje jako sniježiti. Svi pomažemo jedni drugima i nakon dvadesetak minuta smo u šatorima, u suhim i toplim vrećama za spavanje.

Utorak: 27.07.2010
Oko ponoć, čuvši jaki vjetar i snijeg koji zvonko pada po stranicama šatora nastavljamo spavati do jutra. Zbog loše vidljivosti u 6 sati prolongiramo dizanje do neophodne stabilizacije vremena koja dolazi tek u 9 sati. Odlučujemo otići do obližnjih padina na lagano upenjavanje i korištenje novo nabavljene opreme. Ovu priliku iskorištavamo za edukativno podizanje razine  znanja svih a naglasak je na manje iskusnima Andri i Duli. Andro i Miki odlaze do strme padine istočno od Triangla Tacula, dok se Dule i ja odlučujemo za smjer Contamine - Negri, nagiba oko 55° u stijeni Triangla Tacula. Ovo je izvrsna prilika za uvježbavanje kretanja u ledenim uvjetima koje će poslužit narednih dana u pohodu na vrh.
Penjanje ledenim strminama...

Nakon par dužina i  cca 200m ispenjanog smjera, odlučujem se na povratak, jer daljnje penjanje može biti kontraproduktivno a i pametnije je uvježbat otpenjavanje koje će možda poslužit sljedećih dana. Da je tome tako pokazalo se već naredni dan. Brzo se spuštamo u podnožje smjera kojemu podloga već lagano popušta pod pritiskom vrelog alpskog sunca.
Vraćamo se do šatora u kojem pripremamo čaj i juhu, potom i malo obilniji obrok. Vrijeme kratimo međušatorskom pričom koju razbijamo kemijanjem oko fiksacije moje dereze. Malo tanke zamke i powertape-a pomoglo mi je u fiksaciji dereze za cipelu, no problem je što je najvjerojatnije do kraja neću moć skidat s cipele (osim ako sama ne padne). Uslijedila je SMS poruka Mikijeve cure koja je bacila novo svijetlo u naše šatore. Bila je to vremenska prognoza po kojoj je vrijeme stabilno sve do sutra popodne. Nama je to bilo dovoljno za kratak dogovor o buđenju u 23:15 i kretanju prema vrhu Mont Blanc (4808m). Uslijedilo je zavlačanje u vreće i rani odlazak na potrebni počinak...





Srijeda: 28.07.2010

Buđenje je proteklo začuđujuće brzo i bez odugovlačenja. Kratko provirivanje kroz šator dokazalo je da je vremenska prognoza precizna i pouzdana. Mjesec je obasjavao vrhove, doline, serake, pukotine, stvarajući nestvarne vidike. Brzi doručak uz domaću pancetu i francuski sir odzvonili su zadnje minute u našem šatoru. A onda na mjesečinu sa sinoć pripremljenim ruksakom u kojem se nalaze samo nužne stvari kao što je voda, gore-tex jakna i fotoaparat. U ponoć krećemo a ispred nas je samo jedna do dvije naveze. Već nakon 10 min pred nama je strmina Mont Blanc du Tacul-a (4248m) nagiba oko 40°. Koračamo ne osvrčući se puno o strmini i problemima, a onda dolazimo do ledenjačke pukotine i skoka na kojem su postavljene skale. Nagib podloge se povećava a ono što slijedi su dva manja gotovo vertikalna skoka, koja se bez upotrebe cepina ne mogu proći.Kretanje u noći...
Nakon 2:30 sata nalazimo se na ramenu Tacul-a i pogledavamo šatore. Ostajemo bez daha od prizora koji će nam vječno ostati upećačen. Za nama se formirala kolona bijelih "krijesnica" u pohodu na Mont Blanc, ostavljajući šatore i dom Cosmique na mjesečevoj poljani. Kolona već broji stotinjak ljudi i drago nam je što smo ranije krenuli. Pred nama je Mont Maudit (4465m) i ne preostaje nam ništa drugo nego nastaviti dalje prije nego nas stignu. Ovdje je strmina još veća a pozornost nam plijene naveze ispred nas koje se grupiraju na jednom mjestu. Nastavljamo dalje a već nas prelazi jedna naveza za kojom nakon nekog vremena dolazimo do strmog 70m ledenog skoka nagiba 65° na kojem postoje fiksna užeta upitne kvalitete. Ostajemo malo iznenađeni jer nismo očekivali ovakav dio puta, no s ruksaka skidamo bajle i penjemo strminu. Tu su nas sustigle ostale naveze i na tom uskom grlu nastaje prava gužva u kojoj se ne pita ko' je prvi a ko' zadnji. Sav taj kaos tjera nas na brzo penjanje i eskiviranje ovog opasnog mjesta. Na izlazu iz strmine prilazi mi jedan vodič s klijentima i nešto mi daje uz isprike kako dio nije mogao naći. Nisam bio siguran što govori al nakon par minuta bilo mi je jasno kako je vida sa bajle ispala a vodič mi je dao metalni dio bajle koji služi kao kladivo. Krasno!!! Uz nekako zakrpanu derezu otkazala i bajla. Spremam dio u džep i nastavljamo prema  prvoj zavjetrini u kojoj se dodatno oblačimo,okrepljujemo i pripremamo za manje zahtjevni dio puta do vrha. Već je 6 sati i lagano sviće. Vjetar ne popušta al naše noge da. Koraci su sve manji i manji a stanke sve češće, što nije ni čudno jer smo na visini oko 4500m. Nema nam druge nego glavu u pod i hodat. Nogu pred nogu i u 8 sati smo na vrhu. Pogledi i panorame zbog oblaka izostaju a jak vjetar nas tjera na brzo fotografiranje i hitar povratak u niže dijelove. Povratak se bazira na što većoj sigurnosti a nakon prolaska ključnih mjesta nekako nam pada kamen sa srca. Doza opreza ostaje sve do povratka u šatore. Pri povratku iznenađuju nas duge i blage  dionice na kojima smo prilikom penjanja gubili na visini. Do glava dopire misao kako smo do vrha morali savladati više od 1300m visinske razlike, jer nam se šatori nalaze na 3500m. To potvrđuje i Dule kojemu je ovo drugi uspon na Mont Blanc. Bio je na vrhu prije dvije godine, ali sa druge strane iz doma Gouter. Konstatira kako je ova ruta tehnički zahtjevnija i duža.
Puknuta bajla i uništena dereza...Mojim  problemima nema kraja. Nakon što je i patent moje jakete otkazao poslušnost, zadnjih 150m silaza pukle su i plastike na derezama koje sprječavaju nabiranje snijega. Ovo iziskuje poseban oprez jer posljedice neopreznog koraka mogu biti fatalne. U šator se vraćamo u 14 sati te umorni kuhamo čaj i juhu nakon kojih smo utonili u tvrdi san. Budimo se oko 18 sati i topimo snijeg za nužan obrok. Planinu su obavili oblaci iz kojih započima padat snijeg. Kako je lijepo biti u toploj vreći za spavanje. Zgotovljavamo topli obrok i začinjavamo ga bevandom. Vremenska prognoza za sljedeći dan ne obećava ništa osim snijega. Uz priču zaboravljamo na naporan dan a onda sretni nastavljamo spavati.







Četvrtak: 29.07.2010

Iznenađuje nas novo napadali snijeg kojeg je već 30-tak centimetara. Bilo kakva sutrašnja aktivnost time postaje vrlo opasna što dokazuje i lavina koja se odlomila dijelom kojim smo jučer išli na vrh. Iznenađuje nas još prodorniji zvuk koji proizvodi kameni odron u neposrednoj blizini. Od dvadesetak šatora ostalo ih je svega nekoliko, no to nas ne zabrinjava jer nam je danas ionako dan pauze. Valjanje u šatoru izmjenjujemo s kuhanjem. Topljenje snijega nije nam potrebno jer smo u donacije dobili vodu od napuštajućih penjača. Oko 14 sati tišinu nam remeti kucanje nekog na šatoru koji nas informira o vrlo jakom vjetru koji će dostizati brzinu do 120km/h. Ove riječi bile su dovoljne da se malo trgnemo i razmislimo. Uslijedilo je brzo pakiranje i bijeg prema žičari. Prilikom spremanja prilazi nam čovjek intrigantno odjeven za uvjete kakvi sada vladaju. Riječ je o Rusu koji pita imamo li kakav oblik navigacije do žičare, jer je vidljivost svedena na svega par metara. Odgovaramo mu da nemamo ali da mogu ići s nama jer i mi upravo krećemo. Krećemo prema žičari a vidljivost je sve manja i manja.Intrigantni Rus...
Dolazimo do dijela na kojemu su ledenjačke pukotine, ali su sada skrivene pod novo napadalim snijegom. Sada se već navezujemo u četvorku. Falivamo stazu i idemo dužim putem kojim smanjujemo opasnost od upadanja u pukotine ali ćemo biti duže izloženi udarima vjetra na riskantnom grebenu. Rusi polako kaskaju za nama i nakon pola sata gubimo ih u oblacima. U ovim trenutcima vrijeme jako brzo prolazi i već je 16:55 što stvara blagi pritisak jer je zadnja žičara za Chamonix u 18 sati.
Vjetar pojačava svoje udare a vidljivost se smanjuje do minimalne granice. Iz drugog smjera nam odnekud dolazi dvojac koji potvrđuje da smo na ispravnom putu. Pokušavamo slijediti njihove tragove ali to traje svega 50-tak metara jer su vrlo brzo zameteni. Nastavljamo dalje uz česta zaustavljanja zbog iscrpljenosti jednog člana kojeg pokušavamo uvjeriti da nije ni vrijeme ni mjesto za kukanje jer se nalazimo (ni sami ne znamo gdje) na rubu strmog tisuću metarskog ponora. Zbunjuje nas spoznaja da smo tako blizu a ustvari vrlo, vrlo daleko. Netrepeljivost je jako velika, a nestaje kada iza jedne vrlo oštre strmine ugledasmo okno tunela kroz koji smo došli. Svima je to bilo olakšanje i od jednom svi probelmi nestaju. Vrijeme je spust u dolinu te uz jedno presjedanje vrlo brzo smo u Chamonix kojim nekako ponosno koračamo. Prije odlaska u kamp zastajemo na zasluženo pivo u jednom od kafića.


Petak: 30.07.2010
Ali je potrebno išta radit!

Subota: 31.07.2010
Povratak kući!


Ekipa s Mont Blanc-a

Miki Dule Buco Andro


Datum Događaja: 05.08.2010
Autor Članka & Fotografija & Obrada: Buco / Buco / Administrator

 


Vijesti - Planinarski Izleti

Prijava/Odjava Korisnika

Korisničko Ime Lozinka Zapamti me!    Napravi račun...