1. Skip to Menu
  2. Skip to Content
  3. Skip to Footer>

Put Oluje Kroz Srce i Oko Ivana Gabelice

Subota, 27 Kolovoz 2011 13:00

Autor Admin

PDF Ispis E-mail

Put Oluje Kroz Srce i Oko Ivana Gabelice

Dana 22.07. pregledavam elektronsku poštu i među nekoliko uobičajenih spamova pozornost mi privuče naslov Poziv na Put Oluje, višednevnu turu u organizaciji Planinarske udruge Dinaridi. Čitam: putovanje od subote do petka počinje u Voštanima, a završav se, preko masiva Kamešnice i Dinare, u Kninu. Šteta, mislim se, što ne mogu izbivati toliko dana jer mi posao i mnoštvo obveza tako halapljivo konzumiraju vrijeme.

Pa ipak, u četvrtak 28.07. za večerom natuknem supruzi kako bi to mogla biti baš lijepa ruta za sretnike koji imaju vremena. Naravno, nakon dvadeset i sedam godina braka njoj je posve jasno da i ja želim ići. Uostalom, zašto ponekad i ne odoljeti sirenskom zovu planine? A i obveze, pomislim, mogu pričekati sretniji trenutak da im se posvetim. Sljedećeg sam dana u ured pozvao svog suradnika Stipu, pokazao mu dotični mail i krenuo obrazlagati kako je Put Oluje za nas veoma važan. Trebali bismo se, naime, upoznati s masivima Kamešnice i Dinare, njihovim stazama, planinarskim skloništima i domovima te prirodnim gorskim staništima, prikupiti podatke o izvorima i spremnicima pitke vode pa sa svim tim saznanjima kasnije i sami izlaziti na taj teren; podatci o prirodoslovnim osobinama koristili bi nam u izradi stručne podloge za proglašenje zaštite ovih gorskih ljepotica za koju je zainteresirana i BiH; vjerojatno bi se mogla dobiti i nekakva sredstva iz IPA fondova; na putu ćemo zabilježiti činjenice od osobite važnosti za ornitofaunu i herpetofaunu. Nije kolegu Stipu trebalo dugo uvjeravati – prihvatio je prijedlog, a moje je uzbuđenje počelo polako rasti.

Na sastanku sudionika, u subotu 30.07. u 7 sati u Voštanima kod crkve Presvetog imena Isusova, konstatiram da od cijele ekipe poznajem samo dvoje ljudi, i to površno. Primjećujem odmah i to kako se svi iz ekipe, osim Stipe i mene, dobro međusobno poznaju, što iz rata, što iz druženja u Dinaridima ili iz HGSS-a i sl. Čujem i da se čeka svećenik don Petar Dukić. Ulazimo potom u crkvu. Tamo je naš svećenik prvo stajao za ambonom i nakon petominutne tišine, za koje obavismo duhovnu pripremu za turu, evocirao je nebeske snage da nas prate i čuvaju na ovom putu.

Poslije molitve formirali smo kolonu i tako krenuli prema Žlabini gdje smo i doručkovali. Kolonu je predvodio Klepton. Čuju se imena: Bašo, Miki, Zaheroni, Simeoni, Čerčo, Prse, Drago, Braco, Ivo i Dragica. Na Žlabini se nalazi prekrasno malo drveno sklonište. Doručak je pripremila Anđa. Primjećujem kako svi planinari imaju jednu zajedničku osobinu – dobar apetit. Ubrzo se uputismo prema Konju (1856m), najvišem vrhu Kamešnice, koji teritorijalno pripada BiH-i. Na putu prema tom vrhu prolazili smo šumskim planinskim predjelima, pašnjacima i krševitim terenima. Popeli smo se na Konj i tu sam se nauživao pogleda na more i biokovske grebene, na vrhove Čabulje, Čvrsnice, Vrana, Cincara, Golije i Tušnice, na Livanjsko polje i Buško blato. No, pogled mi je zastao na Troglavu (1913m). Veličanstven je, a ja se osjećam pomalo povlašteno. Nakon molitve na vrhu Konj nastavili smo put prema Bunariću, izvoru na visini od 1603 m. Hodali smo vršinom kroz pašnjake koji se danas mogu samo sjećati stoke što je nekoć na njima pasla i milog zvuka pastirske frule... Krećemo se, po Čerčinim riječima, “starom” stazom do Bunarića gdje po dolasku opažamo novo planinarsko sklonište s izvorom pitke vode u neposrednoj blizini. Tu smo se i okrijepili, malo prezalogajili i ponovo uzeli put pod noge preko Blizničkog briga, Garjate i Burnjače prema Kurtegića docu. Ovo su oštriji usponi, a i vjetar nas je počeo ometati, potom i kiša te po koje zrno krupe. Klepton, Čerčo, Stipe i ja smo na začelju i pratimo kako se ostatak ekipe približava planinarskom skloništu Kurtegića dolac. Spuštamo se vršinom niz mokro kamenje. Dok smo prolazili kroz šumoviti predio, kiša se pojačala. Napuštamo zagrljaj šume, a pred nama se otvara prekrasan dolac sa skloništem. Lijepo se dimi iz vanjskog ložišta, a u štednjaku pucketa vatra. Dočekuje nas miris kuhane junetine. Goli kuhari prve zajedničke večere su bili Balov, Coto i Anđe. Polako krećemo na počinak. Uspavljuju nas kapi kiše, a budi nas glasanje Homo sapiensa dok spava, poznato kao hrkanje.

Noć se blago dijeli od dana, a sunce miluje ovu skupinu koja se krmeljivih očiju polako priprema za pokret. Uputili smo se k Rosnom docu. Okružuje nas bukova šuma, a teren je oštar i sklizak. Na odredištu nas čeka logistika s objedom. Tu saznajem da se iza nadimaka Zaheroni i Simeroni zapravo krije samo Siniša ili Simo. Nastavljamo preko Vagnja, prijevoja koji spaja Kamešnicu i Dinaru, prema lokvi Prašnjači. Nemarkirana staza se proteže kroz opustjele pašnjake i zamjećujem samo pokoju hrpu konjske balege. Vodič nam je Ivo, a moram spomenuti kako je bržeg koraka od ostalih. Zbog izostanka markacija malo smo skrenuli s puta. Oblaci nas opet pozdravljaju kišom koja nas prisiljava da zastanemo dok se ne smiri. Krećemo se prema Mračnoj peći, špilji na 1240 m. Sunce nas opet obasjava. Kod špilje – kratka okrjepa i punjenje čuturica. Nastavljamo put prema Kurbegovoj jami jednim dijelom kroz pašnjake, a manjim kroz šumu. Stipe notira tragove vepra, vuka, lisice i srndaća, a tu su i maline, nagrada za planinare i slatko usporenje na ovom putu. Kurbergova jama je u Drugom svjetskom ratu gutala neprijatelje svake vojske. Kod križa smo se pomolili, pa nastavili prema Vrdovu. Opet jaka kiša. Prse prognozira da će prestati za 15 minuta, a prestala je za 20. Bolji je od Vakule. Nastavljamo preko Vrdova do Planinarskog doma “Sveti Jakov”. Hodamo 2 sata preko livada, pašnjaka i kosanica. Uočavamo i prva stada ovaca te mnogo novih kuća koje se ne uklapaju u ovaj krajobraz. Dolaskom u dom, dočekuju nas naše stopanjice Balov, Coto, Miki, Siniša, Božo i Anđe s hladnim pivom i lubenicama, dok se sa štednjaka širi prijatni miris večere. Ovdje je smještaj hotelski, ali Prse je ipak spavao uz kamin.
Jutro je bilo hladno, zapuhala je bura. Uputili smo se prema Maglaju (1472 m). Bašo i Ante trče, a ostali idu polako. Stižemo do križa, tu se pomolimo i napravimo zajedničku fotografiju pod križem. Čerčo nam objašnjava da je s ovog mjesta krenula akcija “Zima 94”. Vide se vojne fortifikacije, saznajemo gdje su i sada minska polja, gdje je bila linija razdvajanja. Čerči pada na pamet ideja o podizanju skloništa. Puše jak vjetar, ne možemo se dugo zadržavati na vrhu i nastavljamo prema Vještić gori. Silazimo do dvaju spomenika našim poginulim bojovnicima i tu upućujemo molitve za njihove duše. Nakon hladnoće i sjećanja na pale osloboditelje, raspoloženje su popravile maline, bolje rečeno plantaža malina. Put nas vodi kroz posječenu bukovu (Fagus sylvatica) šumu u Vještić gori, a Ivo nam objašnjava kako je ovo idealno stanište medvjeda, srndaća i divljih svinja, dok je klekovina stanište zeca, divokoze i divlje svinje s praščićima. U popodnevnim satima stižemo na odredište, planinarsko sklonište “Dinaridi” ispod Ledene kose na 1530 m. Ovdje će prvi put dio ekipe spavati u šatorima. Nakon objeda upućujemo se prema Troglavu (1913 m), najvišem vrha Dinare, s kojeg se pogled pruža na Crni Lug, Pržine, Sajkoviće, Goliju, Šator, Lišanjski vrh i Veliku Duvjakušu. Kao da smo u tropima, svaki dan kiša. Brzo silazimo zbog opasnosti od gromova. Staza je vrlo teška, jak pokos bez ravnog gazišta, opasnost za koljena i gležnjeve. Stipe silazi prvi. On cijelo vrijeme nešto traži i sad mu se posrećilo – stao je nogom na planinskog žutokruga (Vipera ursinii). Brzo sam pritrčao, dodao mu praznu bocu i ugurali ga u nju. Ponijet ćemo ga do skloništa da ga vide i kolege, a sutra ćemo ga vratiti na isto mjesto. Nakon večere ukazao se mali problem u skloništu, jedne skale, a dva tavana za spavanje. Mlađima s normalnom prostatom to i nije problem, ali godine čine svoje. Konop između tavana je riješio stvar.

U utorak ujutro ruta nas vodi prema Velikoj Duvjakuši (1708 m). Dok se penjemo na to odredište, nad njom kruže dva siva sokola (Falco peregrinus) koja plijene Stipinu pažnju. Pošto uspon nije markiran, Siniša daje boju i kistove Čerči, Ivi, Dragi i Ivanu. Na Duvjakuši ponovo imamo kratku povijesnu priču o stradanju petoro pripadnika varaždinskih Puma. Molimo se za njihove duše, pravimo zajedničku fotku kod postamenta budućeg spomenika. Osmislit će ga i izraditi Buco koji ovu predivnu rutu pješači s nama. Nastavljamo kroz travnate terene prema Marinu bunaru, koji nikad ne presušuje. Tu smo odmorili “paćenice”. Voda je u bunaru čista, što dokazuje par vodenjaka (Lissotriton alpestris) koji lijeno tu plivaju, a Stipe ih brižljivo notira kao mali uzorak ovdašnje herpetofaune. Dragicu su nažuljale cipele, a ja sam iznenađen ustrajnošću kojom korača dalje. Nastavljamo put prema planinarskom skloništu “Rupe”. Hodamo satima kroz travu preko ledina. U predvečerje dolazimo na odredište, večeramo ovaj put malo bogatije zahvaljujući Mikiju i Simi.

Sljedećeg jutra krećemo se prema Lišanjskom vrhu (1749m), drugom najvećem vrhu Hrvatske. Čerčo će nas i ovdje iskoristiti tako što ćemo stazu markirati, označiti čuljcima, a na vrh postaviti križ. Inače ga je ponio Ivo, ali ga je prepustio Baši i drugima koji su ga najkraćim, odnosno najtežim putem iznijeli na vrh. Na vrhu smo opet upriličili molitvu i zajedničko fotografiranje. Vraćamo se na Rupe i nastavljamo prema izvoru Cetine, na visini od 355 m. Silazimo lagano, ali noge svejedno pate. Kratko se odmaramo na velikim kamenicama. Kod izvora nas dočekuje naša vjerna logistika s uštipcima i domaćim sirom, a i u vrelu su ohladili tri gajbe piva. Buco se očito pregrijao i uletio u hladnu Cetinu, a zove i nas. Ali, meni su se smrzle ruke samo dok sam držao pivo! Grlu je ugodno, ali sam rucinoj procjeni temperature više vjerovao pa sam propustio Bucin poziv i vratio se uštipcima. Nedugo zatim Buco je istrčao i grijao se poput poskoka na suncu. Nakon višesatnog odmora nastavljamo prema planinarskom skloništu “Glavaš”. Ovo je bio veseli dio etape. Skratili smo ga po preporuci jednog prijatelja i doista, hodali smo kraćim putem čitav sat duže, pa ipak smo do Glavaša stigli veseli. Malo planinarsko sklonište opet zahtjeva šatore radi povećanja ekipe. Vrhunsku okrjepu pružile su nam porcije kuhana graha.

Premda je četvrtak počeo s rominjanjem kiše, spremali smo se put Martinovih košara. Tog nam je dana u planu bilo popeti se na najviši vrh domovine. Uspon je bio oštar, svladavali smo malo daljinskih kilometara, ali zato veliku visinsku razliku. Odmorili smo se na bunaru, na 1000 m nadmorske visine. Ekipu su opet maline usporavale. Izbili smo na pašnjački dio, na Martinove košare, na kojemu se nalazi malo uređeno planinarsko sklonište. Dva spremnika pitke vode napravljena su u vapnenačkoj usjeklini u neposrednoj blizini skloništa. Nakon osvježenja i odmora nastavljemo prema Sinjalu, najvišem hrvatskom vrhu. Ante i Bašo su natjecateljskog duha, žustro hodaju i najvjerojatnije ih nećemo vidjeti do planinarskog doma na Brezovcu. Ostali dio ekipe ide polagano prema vrhu. Odmorili bismo se i odahnuli na više mjesta pa smo na Sinjal s lakoćom izašli. Nakon fotografiranja na vrhu, pomolili smo se pred obližnjim križem. I dok je prizor na južnoj strani bio pun kiše, jer smo gledali kako oblaci natapaju Petrovo polje i Knin, a i nad nama su se spremali izliti, na sjeveru je Bosna bila osunčana kao Hvar. S vrha se spuštamo prema Brezovcu. Niz mokro kamenje silazimo oprezno i pozorno. Stižemo do markacije za Kijevo, a Čerči se to mjesto čini idealnim za podizanje još jednog planinarskog skloništa. Ispred nas ponovno pašnjaci. Ovaj put i dva velika stada ovaca na njima. U daljini se vidi bukova šuma, a Čerčo nas ohrabruje viješću kako se odmah iza te šume nalazi planinarski dom “Brezovac”. Predvečer stižemo na odredište. Dom je zasta prekrasan, ali teško je ne primjetiti kako na svojih pedeset postelja ima tek jednu zahodsku školjku. Prsin rođak, pastir, ponudio nam je janje iz svog stada, što je Čerčo, na razočaranje svih nas, galantno odbio. Poslije večer sjedili smo uz kamin i prepričavali doživljaje. Svatko na svoj način u srcu i oku nosi dio ove veličanstvene planine koja nas je uistinu nagradila “lipoton”. Ovo je ipak posljednja noć pa se popila i po koja više. Kažu da sam prvi zaspao i počeo “pilati”, a to mome cimeru Simi nije bilo po volji. Prethodnih dana on bi prvi usnio i meni pjevao uspavanku“. Poslije ponoći Simi je ozbiljno pozlilo. Već je nekoliko dana trpio laganu bol u trbuhu, a sada mu se stanje pogoršalo i doista je morao u bolnicu. Smatra da je problem u slijepom crijevu. Balov i Klepton su ga odvezli u Kninsku bolnicu. Zadržali su ga na promatranju.

Nestalo je veselja. Svi smo pokisli, iako ovaj put bez kiše. Kako nismo mogli spavati, ustali smo se u pet sati ujutro. Mučilo nas je pitanje što je sa Simom. Signala za mobitel nema, informacije ne dopiru do nas, pa je zabrinutost polako rasla. Spuštamo se preko Crvene zemlje, kad Čerči zazvoni mobitel. Zove naš vitez i kaže da je pušten iz bolnice. Izmokrio je kamenac veličine kukuruzna zrna i čeka nas u podnožju. Čak i žilavom planinaru smeta kamen u cipeli, a ovog ne može zaustaviti niti kamenje u mjehuru! U naše su se redove vratili ranije raspoloženje i šaljivi duh. Dolazimo do asfalta gdje nas čekaju Simo, Bože, Miki, Balov, mali Duje i Ivan. Simo nam prepričava koliko se namučio dok se nije otarasio kamenca. Cijelo ovo vrijeme nosili smo male barjake na naprtnjačama, a kroz Kraljev Grad istaknuli smo velike stjegove i obukli iste crvene majice koje obilježavaju pregaženi put. Krećemo se glavnom cestom do novog spomenika na kolodvoru, te stepenicama iza crkve svetog Ante na Tvrđavu. Puni emocija zbog ostvarenog cilja pomolili smo se za poginule branitelje, za zdravlje živih branitelja i za nas sudionike ove avanture. Obećali smo jedni drugima da ćemo se opet vidjeti na istom putu. Nakon svega, od molitve na Voštanima do molitve na Tvrđavi, zahvalni smo svim svecima na tome što smo ovo hodočašće prošli bez ijedne ogrebotine.

Usput rečeno, na ovom putu Stipe je zabilježio preko 60 korisnih prirodoslovnih informacija koje ćemo iskoristiti u budućim istraživanjima. Ukupna dužina puta je 147 km, a ukupni zbroj svih naših uspona iznosi 7250 m. Skoro pa kao da smo se popeli na neki himalajski vrh!
Dabogda i dogodine!

Ivan Gabelica, ravnatelj Javne ustanove za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima Splitsko-dalmatinske županije.

 

 


Datum Događaja: 30.07.2011 - 25.08.2011
Autor Članka & Fotografija: Ivan Gabelica / Dinaridi

 


Vijesti - Otvaranja & Proslave & Obljetnice

Prijava/Odjava Korisnika

Korisničko Ime Lozinka Zapamti me!    Napravi račun...